Bilo je to 20. kolovoza 1940. kada je Roger Schutz stigao u Taizé, majušno, gotovo napušteno, selo u srcu Burgundije, iz koje potječe njegova majka. Već skoro godinu rat je gorio u Europi, sada utonuloj u "mračan čas". U prvoj enciklici, novi je papa osudio rat, nakon što je molio one koji hitaju prema ponoru da se zaustave, prisjećajući se u završnom apelu da se "mirom ništa ne gubi". Mladi je švicarski protestantski pastor biciklom stigao na ovaj divan brežuljak, koji se činio obavijen nestvarnim mirom. Stvarnost je zapravo bilo znatno drugačija, u napadnutoj i podijeljenoj Francuskoj.
Rogera je ugostila jedna starica, koja ga je zamolila da ostane, i možda prisjetivši se gostoljubiva lika svoje bake, sučeljene s tragedijom Prvoga svjetskog rata, koji je ostavio neizbrisiv trag na njemu, dvadesetpetogodišnjak je odlučio ostati. U takvom je kontekstu, na dan kada se katolička liturgija sjeća monaha Bernarda, nastao početak Zajednice iz Taizéa, za koju se sada isprepliću tri obljetnice: sedamdeset i petu nastanka, i dvije - stota i deseta - koji se tiču krajnjih životnih točaka R. Schutza, rođenog 12. svibnja 1915. i ubijenog kao devedesetgodišnjaka, od neuravnotežene osobe tijekom večernje molitve 16. kolovoza 2005.
Primjer njegove bake s majčine strane, koja je nasuprot podjelama među kršćanima i među narodima u teškim godinama djetinjstva njezina unuka primala one koji su bili u potrebi, učinio je da u Rogeru sazrije uvjerenje da je potrebno tražiti pomirenje i da je to moguće učiniti bez nijekanja vlastitih korijena. Tako je molba starice iz Taizéa - nekoliko kuća pored male romaničke crkve - osvojila putnikovo srce, te je odlučio ostati. Primao je, uz sestrinu pomoć, političke prognanike, Židove, a kasnije i zatvorenike Nijemce, na mjestu gdje je dvadeset godina kasnije izgrađena moderna i upečatljiva crkva pomirenja.
Početkom šezdesetih godina, ime Taizé bilo je zapravo poznato u cijeloj Europi, kao mjesto gdje se išlo susretati i moliti. Zajedno s braćom iz redovničke zajednice - u početku, i godinama, svi protestanti, a potom u velikom broju katolici - za koje je Schutz napisao pravilo, nadahnuto benediktinskom i ignacijanskom predajom. Mala je skupina monaha odmah dobila dopuštenje, gotovo u svitanje ekumenskog pokreta, za molitvu tri puta dnevno u seoskoj katoličkoj crkvi, koja je uskoro bila nedostatna za primanje onih koji su dolazili izvana, okružena malim grobljem, gdje sada počiva utemeljitelj, skupa s nekim od prvih drugova.
Obljetnice Taizéa - kojih se Papa srdačno prisjetio - padaju u pedesetoj godišnjici zaključenja II. vatikanskog sabora, na kojem je Zajednica sudjelovala ne samo prisutnošću među nekatoličkim promatračima, nego i otvaranjem vrata rimskoga stana u Via del Plebiscito, gdje su braća boravila, mnogim saborskim ocima. Slijediti i na ovaj način jedan mogući put, predviđa i već sada omogućuje živjeti jedinstvo kršćana.
G. M. Vian
